The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.
The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.
The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.
[ … ]
It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems. | Trenutak u kojem je prije 50 godina Neil Armstrong zakoračio na Mjesec probudio je oduševljenje, ponos i radoznalost širom svijeta. Ove novine tvrdile su da „od ovoga dana čovjek može poći bilo kamo u svemiru, kamo god mu duša poželi i genijalan um zamisli; sada je sigurno da će čovjek, prije nego što smo mislili, stići i na planete”. Ali nije tako. Slijetanje na Mjesec bilo je odstupanje, cilj koji nije bio sam sebi svrha, već sredstvo kojim će se pokazati za kakva je sve postignuća Amerika sposobna. Čim je ta misao iznesena, više je nije trebalo ponavljati. Samo je 571 osoba dosad letjela u orbiti, a od 1972. godine nitko nije odletio mnogo dalje u svemir nego što je udaljenost između Chicaga i Des Moinesa. Narednih 50 godina izgledat će posve drukčije. Manji troškovi, nove tehnologije, kineske i indijske ambicije, kao i nova generacija poduzetnika, obećavaju nam smjelu eru svemirskog razvoja. Gotovo je sigurno da će taj razvoj uključivati turizam za imućne i bolje komunikacijske mreže za sve; na duge staze, mogao bi uključivati i eksploataciju minerala, pa čak i masovni prijevoz putnika. Svemir će, kao nikad prije, postati produženi dio Zemlje: arena za tvrtke i privatne pojedince, a ne samo za vlade. No da bi se to obećanje ispunilo, svijet mora stvoriti sustav zakona koji će vrijediti u nebesima – kako u mirnodopsko tako i u, nedajbože, ratno doba. Svemirski razvoj dosad je bio usmjeren na olakšavanje radnji na tlu – uglavnom satelitsku komunikaciju za emitiranje i navigaciju. Sada dolazi do promjena na dva polja. Prvo, geopolitika potiče novi zamah kako bi se poslalo ljude izvan niske orbite oko Zemlje. Kina namjerava poslati ljude na Mjesec do 2035. godine. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi da se Amerikanci onamo vrate najkasnije do 2024. godine. Uz niže troškove lakše se i hvaliti nego prije. Program Apollo stajao je stotine milijardi dolara (preračunato u današnju vrijednost novca). Sada karta za let u svemir stoji nekoliko desetaka milijardi. [...] Pogrešno je reklamirati svemir kao romantični Divlji zapad, rubni dio civilizacije kojim caruje bezakonje, u kojem čovječanstvo može odbaciti okove i iznova otkriti svoju sudbinu. Svemir može ispuniti svoje obećanje samo ako postoji vlast. U vremenu kad se svijet ne može složiti ni oko zemaljske trgovine čeličnim šipkama i sojom, to se može činiti kao preveliki zahtjev. No bez toga, na ispunjenje potencijala svega onoga što postoji izvan Zemlje pričekat ćemo najmanje još 50 godina. U najgorem scenariju, svemir bi mogao samo povećati naše zemaljske probleme. |