ProZ.com translation contests »
1st Annual ProZ.com Translation Contest: "Awakening" » English to Croatian » Entry #7720

Source text in English

Translation #7720

Heathrow Airport is one of the few places in England you can be sure of seeing a gun. These guns are carried by policemen in short-sleeved shirts and black flak-jackets, alert for terrorists about to blow up Tie-Rack. They are unlikely to confront me directly, but if they do I shall tell them the truth. I shall state my business. I’m planning to stop at Heathrow Airport until I see someone I know. (...)

Astonishingly, I wait for thirty-nine minutes and don’t see one person I know. Not one, and no-one knows me. I’m as anonymous as the drivers with their universal name-cards (some surnames I know), except the drivers are better dressed. Since the kids, whatever I wear looks like pyjamas. Coats, shirts, T-shirts, jeans, suits; like slept-in pyjamas. (...)

I hear myself thinking about all the people I know who have let me down by not leaving early on a Tuesday morning for glamorous European destinations. My former colleagues from the insurance office must still be stuck at their desks, like I always said they would be, when I was stuck there too, wasting my time and unable to settle while Ally moved steadily onward, getting her PhD and her first research fellowship at Reading University, her first promotion.

Our more recent grown-up friends, who have serious jobs and who therefore I half expect to be seeing any moment now, tell me that home-making is a perfectly decent occupation for a man, courageous even, yes, manly to stay at home with the kids. These friends of ours are primarily Ally’s friends. I don’t seem to know anyone anymore, and away from the children and the overhead planes, hearing myself think, I hear the thoughts of a whinger. This is not what I had been hoping to hear.

I start crying, not grimacing or sobbing, just big silent tears rolling down my cheeks. I don’t want anyone I know to see me crying, because I’m not the kind of person who cracks up at Heathrow airport some nothing Tuesday morning. I manage our house impeccably, like a business. It’s a serious job. I have spreadsheets to monitor the hoover-bag situation and colour-coded print-outs about the ethical consequences of nappies. I am not myself this morning. I don’t know who I am.
Zračna luka Heathrow jedno je od nekoliko mjesta u Engleskoj na kojem ćete zasigurno vidjeti pištolj. Nose ih policajci u košuljama kratkih rukava i crnim pancirnim prslucima, pozorno motreći u potrazi za teroristima koji se pripremaju dići u zrak prodavaonicu „Tie-Rack“. Malo je vjerojatno da će se sa mnom izravno suočiti, a ako to i učine, reći ću im istinu. Objasnit ću im svoja posla. Planiram se zadržati u zračnoj luci Heathrow dok ne vidim nekoga koga poznam. (…)

Nevjerojatno, čekam trideset devet minuti i ne vidim niti jednu osobu koju poznam. Niti jednu, niti tko pozna mene. Anoniman sam koliko i vozači sa svojim univerzalnim karticama s imenom (neka prezimena su mi poznata), osim što su vozači bolje odjeveni. Još od kada sam bio dijete, sve što odjenem sliči pidžami: kaputi, košulje, majice, jeans, odijela – i to zgužvanoj pidžami. (…)

Čujem sebe kako razmišljam o svim ljudima koje poznam i koji su me iznevjerili, jer u utorak rano ujutro nisu krenuli ka glamuroznim odredištima u Europi. Moje bivše kolege iz osiguravajuće tvrtke vjerojatno se i dalje ne mogu maknuti od svojih stolova od posla, kao što sam uvijek i govorio da će biti dok sam i ja sam tamo radio, trateći svoje vrijeme, nesposoban skrasiti se dok je Ally postojano napredovala do svog zvanja doktora znanosti i svoje prve istraživačke stipendije na sveučilištu Reading, svog prvog promaknuća.

Naši nedavno stečeni odrasli prijatelji koji imaju ozbiljna uposlenja i koje stoga djelomično očekujem vidjeti svakog trenutka, govore mi da je vođenje kućanstva savršeno pristojno zanimanje za muškarca, čak smjelo – da, muški je ostati doma s djecom. Ti naši prijatelji su prije svega Allyni prijatelji. Čini se da više nikoga i ne poznam, a dalje od djece i zrakoplova koji nadlijeću iznad glava slušam sebe kako razmišljam i čujem misli zanovijetanja. To nije nešto što sam se nadao čuti.

Počinjem plakati, bez grimase ili stenjanja, samo mi se velike, nečujne suze kotrljaju niz obraze. Ne želim da me itko koga poznam vidi kako plačem, jer ja nisam tip čovjeka koji se slomi u zračnoj luci Heathrow nekog beznačajnog utorka ujutro. Besprijekorno vodim naš dom, kao tvrtku. To je ozbiljan posao. Imam tabelarne preglede za praćenje stanja vreće usisivača i bojama označene ispise o etičkim posljedicama pelena. Jutros nisam sasvim svoj. Ne znam tko sam.