Zamislite da večerate u glavnom gradu neke evropske zemlje čiji jezik ne govorite. Konobar tek natuca engleski, ali nekako ipak uspijevate da naručite neko jelo s menija koje ste prepoznali, pojedete i platite. Potom zamislite da nakon izleta koji je krenuo po zlu, posve izgladnjeli, nabasate na selo u Amazonskoj džungli. Njegovi stanovnici nemaju pojma tko ili što ste. Oponašate zvuke žvakanja, a oni ih pogrešno protumače kao vaš primitivni jezik. Kada podignete ruke da im date do znanja da se predajete, oni pomisle da ćete ih napasti.

Teško je komunicirati bez zajedničkog konteksta. Naprimjer, mjesta zagađena radijacijom trebalo bi ostaviti na miru desecima hiljada godina; ipak, s obzirom na to da je engleski jezik otprije svega 1000 godina danas nerazumljiv većini njegovih savremenih govornika, agencije za nuklearni otpad bile su na mukama kako izraditi upozorenja koja takav otpad prate. Za to zadužene komisije predlagale su sve, od visokih betonskih šiljaka i „Vriska” Edvarda Muncha do genetski modifikovanih biljaka upozoravajuće plave boje. Ništa od navedenog ne garantuje prevladavanje svih izazova koje donosi budućnost.

Među ljudima koji su se bavili upozorenjima o radioaktivnom otpadu bilo je i onih koji su bili dijelom još većeg izazova: komunikacije s vanzemaljskim životom. To je tema djela „Vanzemaljski jezici”, nove knjige Daniela Oberhausa, novinara časopisa Wired.

Ne znamo ništa o tome kako bi vanzemaljska bića mogla da prikupljaju informacije. Par ploča poslanih početkom 1970-ih u dvama svemirskim letjelicama, Pioneeru 10 i 11, prikazuje naga ljudska bića i grubu kartu za lociranje Zemlje u svemiru – osnovne stvari, no čak se i time pretpostavlja da vanzemaljci posjeduju organ vida. Budući da takve letjelice imaju tek beskrajno male šanse da budu otkrivene, vjerovatnije je da će eventualni kontakt da bude uspostavljen zahvaljujući radijskim signalima sa Zemlje koji putuju brzinom svjetlosti. Ipak, kao što zemaljski radio mora da bude podešen na pravu frekvenciju, isto će tako morati da bude i onaj međuzvjezdani. Kako vanzemaljci mogu da nađu ispravnu frekvenciju? Pioneerova ploča daje im putokaz u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika, čiji se magnetski polaritet prevrće u redovitim intervalima, uz frekvenciju od 1420 MHz. Kako je vodik najčešći element u svemiru, postoji nada da bi ova skica mogla da posluži kao neka vrsta telefonskog broja.

Zamislite da večerate u evropskoj prijestolnici u kojoj ne znate lokalni jezik. Konobar govori malo engleski, ali kukom ili prevarom uspijevate na meniju naručiti nešto što prepoznate, pojedete i platite. Umjesto toga, zamislite da nakon izlaska izletite izgladnjeli u amazonsko selo. Ljudi tamo nemaju pojma šta da misle o tebi. Mimirate žvakaće zvukove, što oni zamjenjuju za vaš primitivni jezik. Kad podignete ruke kako biste označili predaju, oni misle da počinjete napad.

Komunikacija bez zajedničkog konteksta je teška. Na primjer, radioaktivna mjesta moraju ostati neometana desetinama hiljada godina; ipak, s obzirom na to da engleski jezik od prije samo 1.000 godina sada nije razumljiv većini njegovih modernih govornika, agencije su se borile da stvore upozorenja koja prate nuklearni otpad. Odbori odgovorni za to smislili su sve, od visokih betonskih bodlji, do "Krika" Edvarda Muncha do biljaka genetski modificiranih da postanu alarmantno plave. Nijedna nije zagarantovana za budućnost.

Neki od istih ljudi koji su radili na tim porukama o otpadu bili su dio još većeg izazova: komuniciranja sa vanzemaljskim životom. Ovo je tema "Vanzemaljskih jezika", nove knjige Daniela Oberhausa, novinara u Wiredu.

Ne zna se ništa o tome kako bi vanzemaljci mogli uzimati informacije. Par ploča poslanih početkom 1970-ih s Pioneer-om 10 i 11, dvije svemirske letjelice, prikazuju gola ljudska bića i grubu mapu kako bi pronašli Zemlju - osnovne stvari, ali čak i to pretpostavlja da vanzemaljci mogu vidjeti. Budući da takve letjelice nemaju više od beskrajno male šanse da budu pronađene, vjerovatnije je da će radio-emisije sa Zemlje, putujući brzinom svjetlosti, uspostaviti kontakt. Ali kao što zemaljski radio mora biti podešen na pravu frekvenciju, tako mora biti i međuzvjezdana vrsta. Kako bi se vanzemaljci dogodili na ispravnom? Pioneer-ova ploča daje nagovještaj u obliku osnovnog dijagrama atoma vodonika, čiji se magnetni polaritet prevrće u pravilnim intervalima, sa frekvencijom od 1.420MHz. Budući da je vodonik najrasprostranjeniji element u svemiru, nada se da bi ova skica mogla djelovati kao neka vrsta telefonskog broja.

Zamislite kako jedete u restoranu u nekoj od Evropskih prijestonica i ne znate lokalni jezik. Konobar priča nešto malo engleskog i na kraju, koristeći se rukama i nogama uspijete naručiti nešto što ste prepoznali na meniju, pojedete i platite. A sad zamislite da ste zalutali u džungli i na kraju izgladnjeli naletite na amazonsko selo. Domoroci nemaju pojma šta da misle o vama. Ispuštate zvuke žvakanja za koje misle da je neki primitivni jezik. Kad podignete ruke u znak predaje, misle da želite da ih napadnete.

Komuniciranje bez zajedničkog konteksta je teško. Na primjer, radioaktivna mjesta moraju ostati napuštena desecima hiljada godina; međutim, budući da je engleski jezik od prije samo 1000 godina nerazumljiv većini današnjih govornika, nuklearne agencije su se namučile da naprave upozorenja za nuklearni otpad. Za to zadužene komisije su iznašle sva moguća rješenja, od ogromnih betonskih šiljaka, slike "Vrisak" Edvarda Muncha, do biljaka genetski izmijenjenih da dramatično poplave. Ništa od toga nije zagarantovano efikasno u budućnosti.

Neki od ljudi koji su radili na tim porukama za odlagališta otpada učestvovali su još i u većem izazovu: komunikaciji sa vanzemaljskim životom. To je tema knjige "Vanzemaljski jezici", autora Daniela Oberhausa, novinara revije Wired.

Ne znamo ništa o tome kako vanzemaljci primaju informacije. Na dvije ploče poslane ranih 1970. u sondama Pioneer 10 i 11, prikazana su gola ljudska bića i gruba mapa na kojoj se nalazi Zemlja - osnovne stvari, ali čak i to temelji na pretpostavci da vanzemaljci vide. Mogućnost da neko pronađe takvu letjelicu je beskonačno mala - veća je vjerovatnoća da ćemo kontakt uspostaviti putem radio-valova koji sa Zemlje putuju brzinom svjetlosti. Međutim, baš kao što radio prijemnici na Zemlji moraju biti podešeni na pravu frekvenciju, isto važi i za vanzemaljske prijemnike. Kako da vanzemaljci pronađu pravu frekvenciju? Ploča u sondi Pioneer nagovještava odgovor u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika, čija se magnetna polarizacija preokreće frekvencijom od 1.420 MHz. Budući da je vodik najrasprostranjeniji element u svemiru, nadamo se da će ta skica poslužiti kao broj telefona.